Rođen 27. juna 1939. u Prilepu, preminuo 3. novembra 2008. u Nišu.
Odrastao je u siromašnoj seljačkoj porodici, pa se za fudbal opredelio još od rane mladosti. Već u sedamnaestoj godini zaigrao je za prvi tim Pobede iz Prilepa, čiji je dres nosio od 1957. do 1961. godine. Kada je prevazišao tu fudbalsku sredinu, karijeru je nastavio u FK Radnički iz Niša.
Za tim sa Čaira nastupao je od 1961. do 1974 i odigrao 540 utakmica. Bio je univerzalac, u Radničkom je igrao na svim mestima u timu, a jedino nije stajao ispred gola. Ali i to se desilo na početku njegove karijere, dok je još nastupao za prilepsku Pobedu. Bilo je to 1957. godine:
Igrali smo u osmini finala Kupa protiv Partizana u Beogradu – pričao je Dimoski. – Naš golman Tofovski se povredio, pri stanju 3:0 za Beograđane, ja sam stao na gol, odbranio uspešno nekoliko teških lopti, ali smo ipak katastrofalno izgubili – 0:11.
Postigao je čak 57 golova za Real sa Nišave, a njegovi česti izleti sa pozicije desnog beka u napad bili su gotovo avangardni za poimanje fudbala šezdesetih i ranih sedamdesetih godina prošlog veka. Ono što nije uspevao iz igre, nadoknađivao je sa bele tačke – bio je jedan od sigurnijih izvođača jedanaesteraca u klubovima za koje je nastupao.
Jedan je od junaka velikog trijumfa Radničkog nad Crvenom Zvezdom usred Beograda (3:2), 6. maja 1967. godine, kada je čak dva puta savladao golmana “crveno-belih” Ratomira Dujkovića – u 3. i 4. minutu.
Bio je prepoznatljiv po svom šutu spoljnim delom stopala, “felšu”, zbog čega je i Džajić izjavio da nije sreo odbrambenog igrača sa tako izrađenim šutem.
Međutim, najviše će ostati upamćen po podatku da je tokom skoro 19-godišnje igračke karijere čak osam puta zatresao sopstvenu mrežu. Kao igrač Radničkog, sedam puta je matirao svog golmana (čak dva puta u susretima sa Partizanom) i jednom dok je nastupao za Pobedu. Rekorder je jugoslovenskog fudbala po broju postignutih autogolova (8). Iza rekordera Dimoskog, sa po četiri postignuta autogola zaostaju Tomislav Crnković (Dinamo Zagreb), Kiril Dojčinovski (Vardar i Crvena zvezda), Atanas Grnčarov (Vardar)…
Po završetku igračke karijere opredelio se za trenerski posao. Završio je Višu trenersku školu u Beogradu, a tokom dugogodišnje trenerske karijere, osim Radničkog iz Niša koga je vodio u tri navrata (1983/84, 1998. i 2003. godine) trenirao je još i Prištinu, Pobedu (Prilep), u dva maha Vardar (Skoplje), Pelister (Bitolj), Radnički (Pirot), Radnički (Sombor), GOŠK Jug (Dubrovnik), Jastrebac (Niš), Dubočicu (Leskovac), Osogovo (Kočani), Jedinstvo (Paraćin) i australijski Džast iz Melburna.
